Osnovna škola Mate Lovraka Županja

Piše: Radojka Matić

Svaki je rastanak tužan.
Svaka generacija je posebna, neponovljiva. Tako i ova.

Dirljivo je bilo na završnoj svečanosti kada su se naši osmaši oprostili od škole, od svojih razrednika i učitelja, te u nazočnosti svojih roditelja i ravnatelja škole prof. Marijana Oršolića primili svjedodžbe osmog razreda, a dio njih i nagrade za osam godina izvrsnosti.                                                                                                 S pravom ih je sve pohvalio ravnatelj škole. I razrednici. Bivši i sadašnji. I učitelji koji su taj trenutak smogli snage nešto reći. Ni učenici nisu štedjeli riječi hvale za svoje učitelje.

Stvarno, ova je generacija nizala uspjehe tijekom cijelog školovanja u raznim područjima. O uspjesima ovaj put ne bismo, zapisani su u Spomenici škole i drugim dokumentima. Ne zato što uspjesi nisu vrijedni, nego zato što želim naglasiti nešto mnogo vrijednije od petica i osvojenih nagrada.
S obzirom na dugogodišnje iskustvo uzimam si pravo pojasniti zašto su posebni.

Kad bi učenici ulazili u učionicu, obično bih bila u kabinetu. Kroz vrata su se čuli njihovi glasovi. Bile su to uglavnom prepirke, skrivanje bilježnica, pernica, bilo je ruganja, vriska,psovki. Međutim, ova je generacija posebna! Kad bi ulazili u učionicu, toliko su se jedni drugima radovali pa bi uzvikivali: kako si, jesi se naspavao, što misliš kako ćemo danas proći kod učitelja, baš si mi danas lijep/ lijepa, pjevali bi i bodrili jedni druge, pričali što im se događa doma- veselo i tužno, što će raditi za vikend, što im se šašavo i manje šašavo događa u životu izvan škole, natjecali bi se u pomaganju ako kome nedostaje olovka, pribor, knjiga, a dijelili bi  slatkiše, sendviče, grickalice. Pričali bi i o meni, hoću li m postavljati teška pitanja, hoću li primijetiti što su preskočili, krivo riješili ili da su pisali u zadnji tren, čak bi se solidarizirali s onima koji nisu stigli naučiti pa  bi mi servirali kako sam ja to zadala za sljedeći sat. Pravila sam se da sam to stvarno zadala za sljedeći sat. Sve dotle dok bi stvarno odradili kako treba. I poštivali su taj ''produženi rok''! Poštivali su kad bismo im dopustili da se smiju ako im se smije, da unutar učionice protegnu noge nakon petog sata i da ne moraju ukočeno sjediti, da neke stvari mogu i ''odremuckati''. Sve dotle dok bi i oni poštivali ono što doista treba odraditi najbolje kako znaju i umiju!

Nigdje se tako ugodno nisam osjećala kao u osmom a, a tako su bili ''teški  za knjigu''. Jednostavno, nije im išlo. Našli smo zajednički jezik. Ali, toliko su pošteni, iskreni prema učiteljima i jedni prema drugima da to nema cijene! I uvijek puni šala i duhovitosti! Prvenstveno na svoj račun.

Osmi b pun pametnih glavica, vrijednih i kreativnih, zabavnih, otkvačenih! Doduše, pri kraju godine ih je uhvatio pubertet, ali izdržali smo se! Iako im dvije godine nisam predavala, uvijek su uvažavali nas obje učiteljice. U mnogo toga nadmašli su ostala dva razreda; obilježio ih je Tarkan, plesna skupina s tavana škole, gdje je snimila svoj spot, cure koje imaju svoju pepoznatljivu i upečatljivu osobnost!

Osmom c nisam predavala. Za njih se do sedmog razreda nije ni znalo. Toliko su bili tihi i samozatajni. Učtivo bi na zvuk zvona krenuli na svoj posao,nije im se moralo dvaput reći. Nije bilo jurnjave, galame, vrijeđanja. Mnogima ne znam imena, ali ću ih pamtiti po osmijehu i ''bečkoj školi'', kavalirstvu, po kreativnosti i što su uvijek bili pri ruci ako što dodatno treba odraditi za školu.

To se zove KUĆNI ODGOJ! Zato, prije svega, zahvala roditeljima!
 Onda i njima samima – jer su od svega onoga što smo im ''servirali'' mi i roditelji,  odabrali ono najbolje za sebe i pronašli svoje mjesto u ovoj školi!

Hvala i njihovim razrednicima: Marici Kujundžić, Anici Ivić, Aniti Knežević, Ljiljani Zovkić, Marijanu Janjiću, Slavici Kuzmić, Josipi Vincetić i Mladenu Oršoliću!

Sretno, dragi naši osmaši!

 Podržavajte jedni druge i dalje, primajte savjete jedni od drugih!
 Uvijek radite na sebi – zbog sebe samih!
Budite svjesni svojih vrlina i mana, baš kao i ove vaše prijateljice i prijatelji koje smo izdvojili, o kojima smo napravili prezentaciju, jer su za svoj osmogodišnji izvrstan uspjeh zapisani u svim dokumentima škole kao naš ponos!

I ne zaboravite da ste bili dio velike obitelji lovrakovaca!

PRILOG: PP   OSAM GODINA IZVRSNOSTI